[PREDSTAVLJAMO] 210. godina postojanja i rada šibenske bolnice

Prvi podaci iz područja zdravstva u Šibeniku sežu u daleku prošlost. Iz rukopisa Guglielma da Varignana, znamenitoga medicinskog pisca i profesora medicine, saznajemo da je oko 1320. godine bio liječnik bana Mladena II. Šubića, ondašnjega gospodara Šibenika. Godine 1403. za vladavine Ladislava, Šibenčanin Dizman Dobrinčić sastavio je oporuku kojom je osnovao hospital izgrađen izvan gradskih zidina, uz crkvicu Sv. Martina.

Kroz sva razdoblja, liječenje je najvećim dijelom bilo u rukama narodnih liječnika–vidara i vještih žena koje su poznavale ljekovito bilje. Ime i lik prvog kirurga u Šibeniku i danas je prepoznatljivo u reljefu na crkvici Sv. Barbare. U dubini gotičkog prozora nalazi se reljef  Bogorodice s djetetom, ispod kojeg je prikazan klečeći čovjek odjeven u haljetak, s plaštom preko ramena. Natpis koji kao da izlazi iz usta kamenog lika: “Ja, Marko, liječnik iz Šibenika, dao sam godine 1419. načiniti ovo djelo na uspomenu i za odrješenje svojih grijeha“. Uz njega se nalazi i znak križa u dva kruga, što je amblem mletačke bratovštine kirurga.

Pedesetak godina kasnije, šibenski ljekarnik Antun iz Rima oporukom je ostavio novac za izgradnju karantenskog lazareta na rtu Mandaline, koji je služio u vrijeme epidemija koje su često harale Šibenikom. U toj prvoj bolnici Sv. Lazara, hospitalizirani su gubavci i oboljeli od drugih zaraznih bolesti, a bolnica je služila kao ubožnica. Naknadno se osniva  bolnica i ubožnica za žene nazvana bolnicom Sv. Marije, koja kasnije postaje nahodište. Obje se bolnice godinama izdržavaju isključivo prihodima raznih ostavština, a 1608. godine bolnica Sv. Marije imala je 103 kuće.

Sve do kraja 19. stoljeća Šibenikom su  harale epidemije, najstrašnija je bila epidemija kuge u 1649. godine, u vrijeme Kandijskoga rata. Generalni providur odredio je izolaciju Šibenika i prekid trgovine. Smatra se da tada umrlo 6000 građana, 3000 seljaka i 1000 vojnika.

Razmjerno kratko razdoblje francuske vladavine (1806-1911.) bila je prekretnica u povijesti medicine u Dalmaciji, što velikim dijelom treba zahvaliti  providuru Vicencu Dandolu koji je, kao farmaceut i filantrop, imao osobiti smisao za probleme javnog zdravstva. U Šibeniku  je uvedena protuepidemiološka zaštita, ustanovljena su prava i dužnosti liječnika, ljekarnika i primalja, cijepljena je većina pučanstva, čak je osnovan i tečaj za izobrazbu liječnika. Ukidaju  se stari hospitali i 1807. gradi se nova bolnica s dvije bolesničke sobe po osam kreveta. Prvi  liječnici bili su dr. Ivan Krstitelj Visiani, ujedno  ravnatelj bolnice i dr. Petar Rosa, kirurg. Uz liječnike, u bolnici su radili jedan nadbolničar-ekonom, dva bolničara i dvije služavke, a liječenje je bilo besplatno. Liječilo se konzervativno, no kirurg Rosa povremeno se upuštao i  u veće operacije. Dijagnoze su najviše bile opisi simptoma. Šibensko nahodište 1909. godine pripojeno je Gradskoj bolnici.

Dr. Robert Visiani, sin Ivana Visianija, padovanski profesor, botaničar i autor poznatog djela Flora Dalmatica, o svom trošku dao je iznos od 2600 forinti za preuređenje i nadogradnju  bolničke zgrade, koja je otvorena 1864. godine.

Kao bolnički ravnatelji i liječnici  istaknuli su se dr. Viktor Bioni i dr. Friderik Draganić-Vrančić.

Unatoč dogradnjama u drugoj polovini 19. stoljeća, postojeća zgrada više nije odgovarala  zahtjevima medicinske nauke i povećanim potrebama. Bolnica nije imala ni vodu, kanalizaciju, nedostajale su kupaonice, sanitarni čvor, mrtvačnica.

 

Nakon otvorenja  pokrajinske bolnice, Gradska bolnica postala je Uboški dom. Nastojanjem  saborskog zastupnika Mihe Klarića, pokrajinskog sanitarnog referenta dr. Gustava Ivanića i šibenskog načelnika Ante Šupuka, Dalmatinski Sabor 1880. godine donosi odluku da se u Šibeniku sagradi Pokrajinska bolnica s ludnicom, koja je svečano otvorena 24. lipnja 1883. U novu zgradu preseljeni su bolesnici iz stare bolnice, rodilišta i nahodišta.

 

Bolnica 1883.

Prvi ravnatelj bio je  dr. Eugenio Galvani, a za potrebe psihijatrijskih bolesnika angažiran je dr. Aurel Zlatko Zlatarević, prvi Hrvat–školovani psihijatar, koji je do tada radio u Grazu i koji je bio član Liječničkog udruženja Kraljevine  Hrvatske.

  

Dolaskom baruna dr. Nikole Lalića godine 1889. započela je nova era u radu šibenske bolnice. Poznavanje kirurgije i opstetricije, te kontakt s bečkom klinikom  omogućili su Laliću da rad u bolnici postavi na nove temelje i ugled bolnice proširi i izvan granica Dalmacije. Kao prvi je u Dalmaciju uveo operaciju preponske kile po Basiniju.

                             

Dr. Božo Peričić druga je važna osoba u šibenskoj bolnici: neumoran, pun znanja, bavio se internom medicinom i kirurgijom, ne zapuštajući ni naučni rad u bečkim stručnim časopisima. Zagovarao je podjelu rada po bolnicama i usavršavanje liječnika samo u određenom pravcu.

 

Godine 1892. u bolnici rade 52 zaposlenika, od toga 4 liječnika. Za ono vrijeme bila je  jedna od najmodernijih i najopremljenijih bolnica na širokom području.

Odlaskom dr. Peričića i dr. Lalića, dolaze dr. Filip Colombani,  kirurg i prvi školovani radiolog  te dr. Ivan Hugo Botteri, internist koji u Šibeniku provodi 10 godina, a nakon toga odlazi u Zagreb i postaje dekan Medicinskog fakulteta. U hrvatskom zdravstvu bit će zapamćen kao autor prve knjige o internoj medicini na hrvatskom jeziku.

 

 

1904 . godine dr. Colombani  uvodi  u praksu lumbalnu anesteziju.

1906. godine nabavljen je prvi RTG aparat.

1907. godine nabavljen je moderni dezinfektor.

1909. godine uvedeno je centralno grijanje.

1910. godine po prvi put u Dalmaciji  podjela na kirurške i internističke grane.

Tijekom Prvog svjetskog rata bolnica je normalno radila jer je bila daleko od ratnog djelovanja.

U to vrijeme u šibenskoj bolnici djelovali su nadaleko poznati liječnici: Filip Smolčić, Karlo Vipauc, Frane Dulibić, Božo i Branko Kurajica, Josip Glaser, Vjekoslav Rismondo, Jerko Machiedo, Josip Pasini, Jozo Lalić, Mihovil Dekaris, Ivo Kandijaš, Krešimir Trlaja, Neven Čosić, Špiro Šeat, Vjekoslav Smolčić i Josip Marcelić.

 U razdoblju između dva rata dolazi do osnivanja novih odjela.

1921. godine osnovan je dermatovenerološki odjel  kojeg vodi dr. Vjekoslav Rismondo.

1927. godine ginekološki odjel se  odvaja od kirurgije i osniva ginekološko-porođajni odjel, vodi ga dr. Filip Dražančić.

1933. godine bolnica slavi 50 godina postojanja. Ima 558 kreveta, a 246 kreveta za duševne bolesnike, na 8 odjela radi 14 liječnika.

1934. godine osnovan je otorinolaringološki odjel kojeg vodi dr. Boško Malešević.

 

29. siječnja 1939. godine dr. Josip Pasini postavlja među prvima u svijetu šav na ranu srca.

Dolaskom Talijana na vlast 1941. godine, mijenja se i ravnatelj bolnice koji pokušava brzom talijanizacijom uvesti talijanski jezik, mijenja osoblje, ali nailazi na njihov otpor. Dolazi do uhićenja 28 Šibenčana, smrtne osude osmorici mijenjaju se u doživotni zatvor, a među njima je i dr. Josip Pasini, koji radi u zatvorskoj ambulanti. Šibenski zdravstveni radnici pridružuju se  jedinicama NOV-a u oslobodilačkoj borbi. Dr. Branko Kurajica zarobljen je 1944., odveden u logor Jasenovac i mučki ubijen. Tijekom Drugog svjetskog rata, bolnica je u više navrata bila bombardirana s pretrpljenom ogromnom štetom, a 1943. godine u bombardiranju je poginulo 20 duševnih bolesnika i 2 bolničara.

 

Odmah po završetku rata započela je obnova u ratu porušenih bolničkih paviljona. Osniva se dječji odjel, bolnički laboratorij, bolnička ljekarna te kabinet za transfuziju krvi. U narednim godinama gradi se novi paviljon za interne bolesti, izdvaja se ortopedija od kirurgije, osniva se odjel za fizikalnu medicinu, a 1982. godine otvorena je zgrada poliklinike. Od 1961. godine, bolnica djeluje u sklopu Medicinskog centra Šibenik, zajedno s ostalim zdravstvenim ustanovama, sve do ranih 90-tih, osamostaljenja i utemeljenja Republike Hrvatske.

 

Dana 17. kolovoza 1990. godine započela je „balvan revolucija“ i nagovještaj početka rata. Samo desetak dana poslije, privremeni poslovodni organ koji je tada upravljao bolnicom usvojio je Plan za izvanredne prilike i Plan obrane Medicinskog centra Šibenik. Utemeljen je i sanitetski stožer Medicinskog centra Šibenik, na čelu s dr. Zlatkom Dujićem. Krajem srpnja 1991. godine u Plastovu počinje prvi oružani sukob na šibenskom području, a 16. rujna 1991. godine znakom opće i zračne opasnosti u bolnici je provedena odluka o izmještanju bolničkih odjela u podrumske prostorije.

Tijekom Domovinskog rata bolnica je višestruko granatirana, a najžešći napad bio je u ožujku 1991. godine, u kojem je oštećeno više bolničkih objekata. Dio pacijenata i osoblja premješten je u Primošten, a otvoren je i stacionar pričuvne bolnice u potkopu Remontnog zavoda u Mandalini.

U travnju 1994. godine Medicinski centar Šibenik dijeli se na dvije zdravstvene ustanove.

Nakon oslobađanja Hrvatske i završetka rata, djelatnici Opće bolnice Šibenik sudjelovali su u ponovnom uspostavljanju i djelovanju Opće bolnice Knin, sve do njenog potpunog osamostaljenja.

Završetkom rata započela je obnova u ratu devastiranih zgrada koja se intenzivirala od 2000. godine i otada su potpuno obnovljene zgrade odjela za zarazne bolesti, internog odjela, neurologije, psihijatrije, kirurgije, pedijatrije, djelomično odjel ginekologije i jedinica intenzivnog liječenja.

2007. godine šibenska bolnica proslavlja 200 godina postojanja.

2013. godine otvoren je suvremeni Objedinjeni hitni bolnički prijem i dnevna bolnica za Onkologiju.

U protekla dva stoljeća isprekidana ratovima, promjenama država i vlasti, razvoj medicine imao je svoj kontinuitet, a postignuća naših liječnika nemjerljiva su. U čemu smo bili prvi:

Od prvog prikaza liječnika na tlu Hrvatske (kirurg Marko), prvog Hrvata–školovanog psihijatra, prve bolnice u Hrvatskoj koja je imala TG, dezinfektor, prvog samostalnog očnog odjela u Dalmaciji, do dr. Milice Šupe, prve diplomirane liječnice u Dalmaciji, prve lumbalne anestezije u Dalmaciji te prve operacije srca u Hrvatskoj.

Od 1947. do 1952. godine prva i jedina bolnica u Dalmaciji koja ima ftizokiruršku ekipu kojom rukovodi dr. Emil Ofner.

1987. godine izvedena prva ugradnja umjetne leće u Dalmaciji: dr. Ante Štampalija, uz asistenciju dr. Željka Burića.

1992. godine dr. Tomislav Jurišić izveo je prvu laparoskopsku operacija žučnog mjehura te je, poslije Zagreba i Zadra, Šibenik postao treće središte u Hrvatskoj koje je započelo razvoj laparoskopske kirurgije.

1995. godine izvađen je tumor od 51 kg – najveći tumor izvađen u Hrvatskoj i jedan od najvećih na svijetu. Operaciju je izveo tim od 15 liječnika, na čelu s dr. Antunom Carićem.

2017. godine bolnica ima 257 kreveta u akutnom dijelu te 70 dnevnih stolaca. Tijekom godine skrbi o 11.000 pacijenata na bolničkom liječenju i oko 350.000 posjeta u specijalističko-konzilijarnom dijelu; bolnica zapošljava 870 ljudi.

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović svečano uručuje Povelju ravnateljici bolnice Sanji Jakelić, dr.med.spec.

Općoj bolnici Šibensko-kninske županije ove je godine, za dugogodišnji rad i osobite zasluge u pružanju zdravstvene zaštite tijekom 210 godina, dodijeljena Nagrada grada Šibenika i Povelja Republike Hrvatske.

 

15.12.2017

Riječ direktora

Riječ direktora

    Poštovani, osobito mi je zadovoljstvo i izuzetna čast upoznati Vas s Udrugom poslodavaca u zdravstvu Hrvatske, našim trenutnim aktivnostima, planovima i projektima u predstojećem razdoblju. Predstavljamo Vam našu novu, redizajniranu i osuvremenjenu web-stranicu, uz nove funkcionalnosti prilagođene za korištenje mobilinim te ...

Više ...

Tražilica